pavlinka.blog.hr

Znate koji je problem kad vaš prvi post završi na naslovnici Blog.hr-a? Taj što je onda apsolutno nemoguće nadmašiti samog sebe s još boljim drugim postom. No s obzirom da je moj, ajmo reći, „uspješan“ start bio puka slučajnost i budući da nisam ciljala na naslovnicu, nisam ni imala osjećaj da je post sam po sebi nešto posebno. Stoga nastavljam dalje tipkati i kritički se osvrtati na vlastitu svakodnevicu.

Velika pauza između ovog i prošlog posta nije nastala zato što sam bila na turneji i održavala „okrugle stolove“, debate, dijelila fotke s potpisom ili davala intervjue Opri i Lettermanu, već zato što me internet iznevjerio i morala sam se povući u osamu i izolaciju, koliko god to neobično zvučalo žiteljima 21. stoljeća. Priznajem da nisam vježbala jogu i udisala dim mirisnih štapića po cijele dane ko budistički svećenici na Tibetu, ali kao internet junkieju nije mi bilo lako. Hvala Bogu na Torrentima i svim serijama koje sam u međuvremenu pogledala! Da, shvaćam da sam upravo javno i pred svima obznanila činjenicu da kršim zakon ilegalnim downloadanjem sadržaja s interneta, ali za utjehu predsjedniku Josipoviću, nisam skinula nijednu notu, a kamoli cijelu skladbu, koju je on napisao. Uglavnom sam se predoziravala kvalitetnim dramskim serijama iz BBC-jeve radionice jer, da se pita ove naše hrvatske televizije, bila bi primorena na gledanje repriza „Ljubavi u zaleđu“. Sjećate se toga? Doba kad je Jelena Veljača (sada gospođa Popović Volarić) još uvijek glumila, a ne se skrivala iza kamere, mašući svojim scenarijima k'o Mosije kad je držao kamene ploče s Božjim zapovijedima. Al' da se razumijemo. Ne mislim ja ništa loše o gospođi Popović Volarić. Dapače, žena je bolja poduzetnica od mnogih drugih koje se tako izjašnjavaju za medije. Zna što tržište želi i to mu i nudi. Nije njezina krivica što tržište žudi za suzama s „Larinog izvora“ (ili tako nekako) i Huljićevim stihovima u pozadini dok jeca na ramenu voljenog Jakova koji tako nespretno pokušava odglumiti dalmatinski dijalekt.

Reći će ljudi „Pa ova Pavlinka samo kuka i kritizira!“. A što ću drugo, ljudi moji? Ne preostaje mi puno u Lijepoj našoj. Izgleda da jedino što ovih dana nije poskupilo je zrak – iako ni za to nisam sto posto ziher. Ali sinulo je meni kako bi Hrvati kao cjelokupna nacija mogli fino profitirati. Čitam po Twitteru zadnjih dana: Britanci se žale na svoje vrijeme. Eno, proljeće kalendarski već odavno stiglo, a njima kiše liju i vjetrovi pušu ko da ih je Dumbledore osobno dočarao iznad Otoka. Zašto ne bi mi njima za par funti na dan po stanovniku iznajmili malo svog vrućeg svibanjskog vremena koje nam prži glave zadnjih dana? Oduzmemo par stupnjeva od ovih naših današnjih trideset i pošaljemo skupa sa zrakama sunca i suhim zrakom sve do Londona pa nek uživaju i oni malo. K'o da im nije dovoljno grozno nositi gumene čizme usred proljeća, sad još moraju gledati onog nosatog Charlesa i njegovu Camillu kako vode večernju prognozu. Doduše, bilo je to sam jednu večer i nisam sigurna povodom čega, ali vjerujem da je bilo neugodno iznenađenje. Čak bi i meni bilo draže da mi William i Kate najave grozno vrijeme za sljedećih deset dana.

Al' Britanci se svejedno i dalje mogu boriti protiv tog sumornog vremena gledanjem BBC-ja. A šta ću uboga ja? Ne valjda gledati HRT? Najzanimljivije što je bilo zadnjih dana na njihovom programu je današnja sjednica sabora kad su se svi posvađali sa svima i to oko gay brakova. A tek ona pametna izjava Dinka Burića: „Ova vlast nije dobila mandat hrvatskih građana da se bavi homoseksualnim brakovima nego da rješava probleme građana, teške gospodarske okolnosti, siromaštvo, bijedu, a za nas gay nije OK...“. Očito gospodinu Buriću, predsjedniku HDSSB-ovog Kluba zastupnika, kao i njegovim oporbenim kolegama, pogotovo u HDZ-u, nije baš sasvim jasno da bi Vlada trebala biti multifunkcionalna te izvršavati više poslova odjednom. Možda da su tu lekciju usvojili tokom svog prošlog mandata, sadašnja vlada se ne bi morala baviti problemima građana, teškim gospodarskim okolnosima, siromaštvom i bijedom koju su oni prouzrokovali. Uz sve to, najdraži su mi bili oni argumenti tipa „Mi smo deklarirana katolička zemlja, katolici ne podržavaju homoseksualce!“. Ma daj, stvarno?! A šta ne bi prema ustavu trebali biti sekularna zemlja? I što je s onim da „Isus voli svakoga“? Da mi je barem jednom čuti dobar kvalitetni protuargument na temu gay brakova koji nema veze s religijom. Ako je onaj brak Britney Spears, koji je trajao 55 sati, bio legalan, zašto ne bi bila legalna i veza Neil Patrick Harrisa i Davida Burtke koji su zajedno 8 godina i imaju blizance? Ili pak devetnaestogodišnja veza Johna Barrowmana i Scotta Gilla? Istinabog, navodim samo primjere parova koji nisu Hrvati, ali samo zato što su gay parovi kod nas još uvijek prediskriminirani da bi šetali Zrinjevcom kao ostali zaljubljeni golupčići, držeći se za ruke. Ma živjela ti meni, katolička zemljo Hrvatska, liberalna i puna demokracije za sve buduće naraštaje!

Kad sam prvi puta došla u Zagreb na studij, osjećala sam se (blago rečeno) ko Ivica Kičmanović. Istinabog, nisam svakog čovjeka koji je prošao pored mene u Ilici pozdravljala s „Hvaljen Isus i Marija“, ali da sam se smatrala većim seljakom nego što ustvari jesam – to priznajem. Moralo je proći nekih tjedan dana da shvatim da je upravo ta veličanstvena zagrebačka metropola ustvari još veća provincija nego ona u kojoj živim. Da se razumijemo: nije mi bilo prvi put da sam nogom kročila na zagrebačko tlo kad sam, s najvećim koferom kojeg je mama uspjela kupiti, sišla s vlaka i stupila na Glavni kolodvor prošle jeseni taman prije početka prvog semestra. Bili su tu oni standardni školski izleti u Zagreb tokom osnovne i srednje škole kad su nas sve iz generacije nagurali u autobuse koji su, sekundu nakon što je vozač upalio motor, zamirisali po parizeru i Coca-Coli jer je valjalo pojesti onih deset sendivča koje su nam mame spakirale da im dječica ne bi umrla tih 12 sati daleko od doma dok u HNK gledaju operu ili balet. Mame nisu znale da nas je ionako većina tog đeparac koji smo dobili za taj izlet („Nek se nađe, ako ogladniš! Nisam sigurna da će 7 velikih i 3 mala sendviča biti dosta za cijelodnevni izlet!“) bila potrošeni u McDonald'su jer, budimo realni, kad imaš 12 godina i svakih 365 dana dobiš priliku pojesti Happy Meal, mamini sendviči sa zimskom salamom i parizerom padaju u drugi plan. A da i ne spominjem da smo uvijek došli zabundani u taj Zagreb ko klinci iz „Vlaka u snijegu“. Bilo proljeće ili zima, mame su valjda uvijek smatrale da u sto kilometra udaljenom Zagrebu vječno pada snijeg, a sige s kuća lome se svakih pet minuta i probijaju ljudima lubanje. Pa onda kad dođeš u Zagreb na izlet, trudiš se izgledati ko da tamo pripadaš i nadaš se da ljudi to kuže, makar se ne usuđuješ prijeći cestu ako tramvaj nije udaljen barem pola kilometra od mjesta na kojem trenutno stojiš.

Uz izlete, tu su bili i oni mamini klasični šopinzi dva puta godišnje. Tata je lijao suze nad novčanikom i kreditnim karticama, a ona je već nabrojala deset različitih trgovačkih centra u koje mora ići da provjeri ponudu jer, realno gledajući, kod nas u provinciji se gotovo sva odjeća i obuća kupuje u istom dućanu. Također, našla su se tu i dva posjeta maminim bratićima koji žive u Zagrebu te nekoliko odlaska u bolnicu čisto iz preventivnih razloga. I tako ti prođe devetnaest godina! Uvjeren si da znaš sve o Zagrebu i spreman si na život tamo. A onda sjedneš na krivi tramvaj i umjesto na Črnomercu, završiš na Savišću (i, naravno, ne skužiš za tu pogrešku sve do zadnje stanice). A purgeri ko purgeri, ako ih pitaš za smjer, samo će nešto promrmljati jer su svi oni jako zaposleni i žure svojim putem. Iako, moram priznati, od svih purgera koje sam upoznala, nitko ni nije pravi purger već su svi neki Hercegovci i Dalmatinci. Ali privikneš se. Shvatiš da ima i dobrih strana. Nisu Zagreb samo visoke zgrade i tramvaji. Makar upravo u tramvajima možeš doživjeti neke od najboljih susreta. Pritom ne mislim na one kratke ljubavne priče koje se događaju kad sretneš prezgodnog tipa na stanici te oboje uđete u isti tramvaj. Pogledavate se dok šutke stojite jedan do drugog, držeći se za istu prečku kako ne bi pali na pod dok vozač zamišlja da je Vin Diesel u hrvatskoj inačici „Brzih i žestokih“ pa ima potrebu voziti tramvaj ko da ga gone teroristi s helikopterom. Na sljedećoj stanici, zgodni momak izlazi i taman prije nego se vrata zatvore, okrene se i još jednom pogleda prema tebi. Ne, ne mislim na takve priče iz tramvaja (nažalost). Nego na one kad stari perverznjak dođe do tebe i traži da mu zatvoriš patent zatvarač na hlačama kroz koji je jasno vidljivo da ne nosi gaće. Ili ono kad te nepoznata žena ošamari, a onda se sljedećih deset minuta ispričava zbog toga jer te zamjenila s muževom ljubavnicom.

Ali i dalje mislim da najdražim susretom smatram onaj od prošlog tjedna kad me turist iz Kine, s ogromnom naprtnjačom na leđima iz koje je virila različita bižuterija i par jabuka, valjda kupljenih na Dolcu, zamolio da mu objasnim kako da dođe do autobusnog kolodvora. A ja, da ne bi ispala loša Rvatica i da se ne bi čovjek vratio u Kinu sa slikom o bezobraznim Rvatima koji ne žele pomoći jadnom strancu u nevolji, sam se ponudila da odem do tamo s njim. Nije mi baš usput, ali hajde – propješačit ću ostatak puta do stana i time strateški izbjeći smrad pazuha jer, ljudi moji, sezona kratkih rukava i nenošenja dezodoransa je započela čim se snijeg otopio! Kinez se ljubazno zahvalio na lošem engleskom na mojoj uljudnosti te dometnuo kako je tokom mjesec dana, koliko je proveo u Hrvatskoj, primjetio da smo izuzetno srdačna nacija. Nisam uspjela suspregnuti sarkastični osmijeh na to jer mi sintagma „srdačni Hrvati“ nekako više zvuči kao oksimoron. I to s velikim MORON!

Kineza je zanimalo kakvo je moje viđenje Hrvata kad se već ne slažem s njegovim pa sam se ja raspričala tih par stanica koliko smo imali do kolodovra. Objasnila sam mu da su Hrvati narod koji već s deset godina nauči kako se slaže prava crna, turska kava, a ima i onih koji je tad i počnu konzumirati jer statistički gledalo, po pitanju ispijanja tog divnog poroka, valjda smo jedni među vodećima u Europi ako ne i u svijetu. Isto tako, ako kao dijete napravite nešto pogrešno, velika je vjerojatnost da će vam roditelji zapamtiti baš tu sitnicu i nabijati vam je na nos čak i u govoru na vjenčanju, a da ne spominjem kako ćete za tu pogrešku morati platiti tako što će vas osobno poslati da izaberete „šibu“ s kojom želite dobiti po guzici. Kineza je to zaprepastilo i pitao me je li obiteljsko nasilje kod nas uobičajeno na što sam se isto morala nasmijati i objasniti mu da „dobiti sa šibom po guzici“ nije ustvari nasilje. A kad smo se već dotakli obiteljske tematike, pojasnila sam mu da Hrvati imaju više rođaka nego prijatelja na Facebooku i da svaki od tih rođaka (ili rođakinja) pozna nekog „zgodnog dečka ili djevojku koji bi bio/bila baš taman za tebe“. Da ne bi došlo do zabune, napomenula sam da to ne podrazumijeva ugovaranje brakova, ali da je i dalje kod nas ukorijenjeno mišljenje da se ne bi bilo loše bogato udati, a ako već ne bogato, onda se barem udati jer za stare cure ili stare dečke jednostavno nema budućnosti. Što se pak tiče osobne budućnosti, ona u nas Hrvata ne postoji ako nemaš barem jednu fakultetsku diplomu (izuzev činjenice da u današnjoj državi ni s pet ne možeš dobiti posao).

Kinez je negdje usred mog govora o Hrvatima spomenuo kako mu se sviđaju i naša jela. Tu sam se pak morala složiti s njim. Nisi pravi Hrvat ako se barem jednom nisi popeo na tavan i u mraku naletio na divovski pršut koji se ondje suši te se od siline udarca onesvijestio na par minuta. Nisi pravi Hrvat ako barem jednom nisi natočio u čašu rakije misleći da je obična voda i popio je na eks, pritom ne shvaćajući razliku u okusu do zadnjeg trena. Nisi pravi Hrvat ako Vegetu ne stavljaš u apsolutno svako jelo jer samo sol i papar nisu dovoljni. Nisi pravi Hrvat ako za Silvestrovo mama ne složi toliko sarme da je jedete do Uskrsa i taman kad je se riješite, slijedi tona kuhane šunke i jaja. Nisi Hrvat ako barem jednom nisi mazao ajvar na kruh zato što je, eto, mama zaboravila kupiti Linoladu u dućanu.

Kinez se na sve to samo smijao i rekao da na takve stvari nije naišao u brošurama koje je čitao kad se tek spremao za put u Hrvatsku i da bi ovakvi podaci trebali pisati i na web stranici Hrvatske turističke zajednice budući da je od mene naučio puno više u tih par minuta nego u mjesec dana koliko je proveo ovdje. Potom me upitao kako to da smo tako pobožan narod, sudeći po brojnim crkvama koje je razgledao, a ljudi dolaze na mise samo nedjeljama. Ovo je već zahtjevalo pomnije objašnjenje naše hrvatske duhovnosti jer je to kompleksnije i od broja Pi. Svi znamo da je tek šačica ljudi u ovoj državi uistinu ono za što se izjašnjava pa tako nisu ni svi Hrvati kršćani i katolici samo zato što im oko vrata visi ogromni zlatni križ. A što se tiče nedjeljnih misa, tamo ionako dolaze naše bake koje su uvjerene da će završiti u paklenom ognju ako propuste čitanje liturgije. Zanemarimo pritom činjenicu da sve te bakice znaju više psovka nego Samuel L. Jackson. On bi ustvari mogao naučiti pokoju novu od njih. Jer, ne daj Bože, da se ne ustaneš da si koja od njih sjedne u tramvaju – čeka te takva bujica riječi da bi se i Luciferu ledile kosti.

Kinez je bio zadovoljan mojom lekcijom o Hrvatima. Na izlasku iz tramvaja kod autobusnog kolodvora rekao je da se planira vratiti dogodine – i da će dovesti sve svoje prijatelje! Eto, živi bili pa vidjeli! Baš nam treba još Kineza. Nije ko da je sve ostalo Made in China, sad će još i ljudi nositi etikete na kojima će to pisati.